Već od početka XIX vijeka političari su počeli da koriste sredstva masovne komunikacije kako bi javnost informisali o svojoj političkoj agendi. Počevši od prvih političkih reklama u štampanim medijima, preko radija, televizije, outdoor marketinga i na kraju digitalnog marketinga, sa pojavom svakog novog medija evoluiralo je i političko oglašavanje, kako po pitanju upotrebe samih medija, tako i po sofisticiranosti pristupu političara javnosti. Prva kampanja koja je koristila televiziju kao medij za privlačenje biračkog tijela bila je kampanja uoči izbora između Dvajta Ajzenhauera i Herija Trumana, pri čemu je do današnjeg dana ostala upamćena Ajzenhauerova reklama I like Ike (link) kao prekretnica u političkoj komunikaciji. Kampanje koje su uslijedile nakon ove sve više su produbljivale odnos između medija i političkih kandidata, a moć oblikovanja javnog mnjenja kroz kanale masovne komunikacije najbolje je bila vidljiva tokom kampanje između Džona Kenedija i Ričarda Niksona 1960.godine. Naime, prilikom obraćanja kandidata javnosti u političkoj debati, sproveden je eksperiment koji je pokazao da je percepcija oba umnogome bila uslovljena medijem putem kog su birači debatu pratili; oni koji su to radili putem televizije bili su pod utiskom Kenedijeve mladosti i ljepote, te su njemu davali prednosti, dok su se oni koji su debatu pratili putem radija mnogo više oslanjali na Niksona zbog, kako je istaknuto, bolje argumentacije.
Političari i njihove PR službe shvatili su važnost primjene komercijalnog principa brendiranja na same političke figure u cilju efikasnijeg približavanja publici (javnosti), praćeno obećanjem razumijevanja i zadovoljenja njihovih potreba i želja. Uz razvijanje komunikacionih praksi koje prati napredak tehnologije i medija napreduju i tehnike samog brendiranja političkih figura; od očiglednih poput obraćanja Ronalda Regana javnosti stojeći uvijek ispred američke zastave tokom predizborne kampanje 1980. godine, na taj način se poistovjećujući sa američkim vrijednostima individualizma, jednakosti, meritokratije i “pravog” američkog duha, do Aleksandre Okasio Kortez, kandidatkinje Demokratske partije za 14. distrikt u Njujorku, SAD koja svoje kanale na društvenim mrežama uspješno koristi kako bi putem live uključenja direktno komunicirala sa svojim pristalicama dok obavlja svakodnevne poslove po kući poput sređivanja kuhinje ili montiranja namještaja iz Ikee, brendirajući na taj način sebe kao “običnu djevojku” iz naroda koja živi baš kao i svi ostali.
Veliku ulogu u političkoj komunikaciji, pa tako i brendiranju političara na razne načine oduvijek su igrali mediji. Od pojave komunikologije kao naučne discipline smjenjivale su se razne škole mišljenja vezane za odnos između medija i društva; početvši od teorije o masovnom društvu i bihejviorističkom modelu u kome se medijske poruke šalju linearno i vjeruje se da imaju direktni uticaj na ponašanje pojedinaca, preko mišljenja da primarnu ulogu u konstrukciji stvarnosti imaju primarni faktori socijalizacije, a da mediji imaju sekundaru, zanemarljivu ulogu u formiranju ponašanja i stavova pojedinaca, do postmodernističkog modela u kom se medijski efekti posmatraju kroz prizmu ideološke prirode medijske produkcije koja podrazumijeva stalnu igru odnosa moći i proizvodnje značenja koje se plasira javnosti. Medijski učinci se, u svakom slučaju, u kontekstu političke komunikacije mogu sagledavati kao dugoročni i sveprisutni napor da se stvarnost osmisli i plasira. Oni funkcionišu ideološki, ne na nivou direktne promjene ponašanja gledalaca u real time-u, promovišući određene reprezentacije lokalne i globalne politike na štetu nekih drugih. Pitanje objektivnosti medija i njihove konstrukcije društvene stvarnosti je globalni fenomen kojim se bave mnogi analitičari medija, a na prostoru post-tranzicionih zemalja poput Crne Gore jedno je od gorućih pitanja koje temeljno istraživanje javnog mnjenja čini još neophodnijim ne bi li se ustanovili ključni faktori koji oblikuju stavove građana.
Uporedo sa opadanjem povjerenja u medije, raste značaj “glasa naroda”, koji je sve lakše čuti putem društvenih mreža i raznih nezavisnih blogova i komentara. Od pojave interneta 2.0 u kom svi pojedinci imaju mogućnost da stvaraju sadržaj, pa samim tim i aktivno učestvuju u kreiranju javnog mnjenja komentarišući političku scenu i kandidate, često iznoseći informacije o njima koje se ne mogu naći u tradicionalnim medijimam, internet i elektronski mediji uopšte postaju važan alat u političkoj komunikaciji, kako sa strane birača, tako i sa strane samih kandidata. Političke partije su prepoznale potencijal digitalnog prostora za implementaciju svojih komunikacijskih strategija, prilagođenu analizama ponašanja birača u virtuelnom prostoru, onome što čitaju, lajkuju, šeruju, komentarišu…Kampanja koja će ostati upamćena po revolucionarnom korišćenju interneta, društvenih mreža i direktne elektronske komunikacije sa biračkim tijelom je kampanja uoči izbora Baraka Obame za predsjednika SAD 2008. godine. Tokom ove kampanje, ne samo da je moć interneta i društvenih mreža iskorištena kako bi se predložile inovativne komunikacione strategije koje su uspostavile stabilniji i pouzdaniji odnos kandidata sa biračima, već su se internet i istraživanje podataka uspostavili kao moćna sredstva za podrobnije sakupljanje informacija o biračima, te bolje razumjevanje njihovih potreba i stavova. Sa tim u vezi, neke od najznačajnih, najupečatljivijih i najuspješnijih političkih kampanja sprovedenih u proteklih desetak godina rezultat su temeljnog istraživanja javnog mnjenja, navika, potreba, mišljenja i stavova pojedinaca, koja su omogućila političkim kandidatima da adekvatno izađu u susret svojim biračima, prepoznaju pozicije raznih marginalizovanih društvenih grupa, te da odgovore i na one zahtjeve građana koje je u javnom diskursu malo teže čuti. Istraživanje efekata koje određena politička komunikaciona strategija ima na biračko tijelo ne omogućava samo efikasnije izlaženje u susret željama i zahtjevima građana i bolje razumijevanje njihovih potreba i stavova, već i testiranje i oprobavanje inovativnih pristupa komunikaciji sa biračkim tijelom, od samog izbora medija koji će se prilikom kampanje koristiti do ključnih poruka, izgleda promotivnog materijala, itd. Ukratko, istraživanje javnog mnjenja je osnova svake kvalitetne i uspješne marketinške kampanje svih demokratskih društava koja teže političkoj stabilnosti i zadovoljstvu građana. Ono doprinosi tome da bude postignuta suština svake političke ili bilo koje druge kampanje, a to je što neposrednija veza javnosti i kandidata, što transparentnija i efikasnija komunikacija, sve u cilju postizanja sklada između političkih opcija i potreba građana.